Gifts of Athena: Historical Origins of the Knowledge Economy, The

Joel Mokyr
The growth of technological and scientific knowledge in the past two centuries has been the overriding dynamic element in the economic and social history of the world. Its result is now often called the knowledge economy. But what are the historical origins of this revolution and what have been its mechanisms? In The Gifts of Athena, Joel Mokyr constructs an original framework to analyze the concept of "useful" knowledge. He argues that the growth explosion in the modern West in the past two centuries was driven not just by the appearance of new technological ideas but also by the improved access to these ideas in society at large--as made possible by social networks comprising universities, publishers, professional sciences, and kindred institutions. Through a wealth of historical evidence set in clear and lively prose, he shows that changes in the intellectual and social environment and the institutional background in which knowledge was generated and disseminated brought about the Industrial Revolution, followed by sustained economic growth and continuing technological change. Mokyr draws a link between intellectual forces such as the European enlightenment and subsequent economic changes of the nineteenth century, and follows their development into the twentieth century. He further explores some of the key implications of the knowledge revolution. Among these is the rise and fall of the "factory system" as an organizing principle of modern economic organization. He analyzes the impact of this revolution on information technology and communications as well as on the public's state of health and the structure of households. By examining the social and political roots of resistance to new knowledge, Mokyr also links growth in knowledge to political economy and connects the economic history of technology to the New Institutional Economics. The Gifts of Athena provides crucial insights into a matter of fundamental concern to a range of disciplines including economics, economic history, political economy, the history of technology, and the history of science.

Reviews

Reviewed: 2017-06-23

Kuznetsova je ideja iz 1965. da korisno znanje predstavlja osnovu ekonomskog razvitka. Mokyr rafinira podjelu na propozicijsko ili omega znanje (koje se širi otkrićima) i instrukcijsko ili preskriptivno znanje (koje se širi izumima). Naziva se još i lambda znanje. Omega znanje miješa se s vjerovanjem, a ima dvije glavne komponente: (1) opažanje, mjerenje, klasificiranje, katalogiziranje, (2) prepoznavanje regularnosti, tzv. zakonitosti. Nema mnogo smisla razmišljati o točnosti omega znanja, jer ono može sadržavati i uzajamno isključive elemente. Koncept koji međutim ima smisla je čvrstoća znanja. Ono ima dva aspekta: pouzdanje i konsenzus. Čvrstoća zbog toga zavisi o tome koliko se znanje može verificirati.

Postojanje omega znanja nije jamstvo da će nastati lambda znanje. Sve zavisi o kulturi i institucijama. Kultura bitno određuje odabir preferencija i prioriteta. Institucije određuju poticaje i kazne za ljude koji predlažu nove tehnike.  Dakle, ne radi se samo o tome da se odjednom počelo više znati, nego su institucije i kultura bile postavljene tako da je pristup bazi znanja postao lakši: «Rent seeking and unproductive behavior never disappeared in any human society, but in the years after 1815 in the West they were more and more subjugated by a free market liberal ideology that provided incentives for entepreneurial behavior which enhanced efficiency and productivity.» (str. 103). S prosvjetiteljstvom došla je politička promjena koja je produktivnu djelatnost učinila privlačnijom u odnosu na traženje renti i oportunističko ponašanje.

Tehnike odnosno primjene ili rade, ili ne rade, pa u tom smislu ne mogu biti točne ili pogrešne u znanstvenom smislu (radi se o veoma čvrstom znanju), dok omega znanje ima različite stupnjeve čvrstoće odnosno prihvaćanja. Tehnike su Nelson-Winterove rutine čija praktična primjena dovodi do proizvodnje. Riječ je o tehnološkoj analogiji prirodne selekcije gdje se učenje događa izvan učionica (Meehan) i prenosi unutar obitelji ili u odnosu majstora i šegrta. Za razliku od omega znanja, veliki dio lambda znanja skriven je u artefaktima. I tehnike mogu biti više ili manje čvrste u smislu mogućnosti usporedbe rezultata s alternativama u pogledu troškova greške tipa I i II. Veoma često se trošak neusvajanja tehnike u slučaju ako je točna čini visokim u odnosu na trošak prihvaćanja tehnike ako nije točna. To je tehnološka Pascalova oklada koja se primjenjuje u slučaju brojnih labavih tehnika. Svaka tehnika ima epistemičku bazu u omega znanju. Jedan te isti podskup omega znanja može imati brojne aplikacije – tehnike (što najčešće vodi do rastućih prinosa). Jedan od razloga razvoja tehnike je i vjerovanje u čvrstoću omega znanja. Međutim, postoje i tehnike bez omega znanja, ali one se brzo suočavaju s opadajućim prinosima zbog visokih troškova eksperimentiranja. Veći dio tehnološkog napretka prije 1800. bio je takav i zato je rast bio tako spor. Nakon 1800. dolazi do faznog pomaka u epistemičkoj bazi tehnologija, javljaju se kompleksnosti i povratne sprege te samoodrživ rast. Kompetencija je sposobnost ljudi za provedbu instrukcije u skupu znanja lambda. No, tehnike su uvijek nepotpune. Nemoguće je zapisati kompletan skup instrukcija za danu tehniku. Prosudba, okretnost, iskustvo, talent, uvijek će igrati ulogu u izvedbi neke tehnike. To je kompetencija, kao i sposobnost da se pronađe znanje koje nedostaje (sposobnost da se odredi kojeg eksperta pitati i kojem vjerovati u slučaju nastupanja nepredviđenih okolnosti). Ti aspekti kompetencija su ono po čemu se zajednice razlikuju. Zato će dvije zajednice, čak i ako imaju iste artefakte, proizvoditi vrlo različite efekte. I zato uvoz tehnologije nije besplatan ručak.

Mokyr ističe da je pristup znanju ključan kako bi se ono moglo transferirati u različite tehnike i kako bi se moglo čvršće verificirati. U uvjetima širokog pristupa znanje se neće gubiti, neće se trošiti vrijeme na izmišljanje tople vode i lakše će se selektirati gluposti. Proces će zavisiti i o kulturi znanja, o tome da li ga oni koji ga posjeduju koriste kao izvor privilegije pa će ga ljubomorno braniti kao caristička birokracija u Kini ili će ga popularizirati. Kultura znanja zavisi o afirmaciji prosvjetiteljstva u 18.st., bez kojega ne bi bilo Industrijske revolucije.

Mokyr ističe da je prije Industrijske revolucije postojao (sporiji) rast, ali on se manje zasnivao na tehnološkom napretku, a više na širenju tržišta i boljoj alokaciji resursa (Smithov tip rasta). Zemljopisna otkrića i napredak pomorstva značili su rast omega znanja i mapiranje na lambda znanja. No, tek 1760.-1815. znanje ulazi u igru kao važan autonoman faktor. Jedna od okolnosti zašto se to nije dogodilo ranije povezana je s predatorskom borbom za dane resurse (vanjska agresija i unutarnja agresija gildi) i maltusovom zamkom. Ali, ulogu je imala i uska epistemička baza tehnike. Od 1400. do 1750. bilo je napretka ali nije došlo do širenja znanja, jer se premalo znalo o tome kako i zašto neke tehnike rade. A kad se ne zna zašto nešto radi, ne zna se što neće raditi, pa se previše vremena i resursa troši u eksperimentiranju. Razlog za malo omega znanja u to doba ležao je u teškoći njegova učvršćivanja (samo čvrsta znanja mogu biti uvjerljiva i širiti se brzo). Dakle, tek nakon 1750. dolazi do više otkrića, bolje sprege omega i lambda znanja i do bržeg širenja (veće gustoće) znanja zbog jačih sprega između onih koji rade i onih znaju. 

U U.K. nije mnogo toga izumljeno. U.K. je izvozilo i uvozilo tuđe izume, najbolje ih primijenivši zahvaljujući industrijskom prosvjetiteljstvu koje je počivalo na tri principa: (1) smanjenju pristupnih troškova najboljoj praksi, (2) razumijevanju zašto nešto funkcionira, a nešto drugo ne (kroz generalizacije) i (3) poticanju interakcija između onih s propozicijskim i onih s instrukcijskim znanjem (realizacija Baconove ideje o suradnji između onih koji imaju znanje o stvarima i koji rade stvari). Došlo je do afirmacije (1) znanstvene metode, (2) znanstvenog mentaliteta, (3) znanstvene kulture. A to znači da su se širili pokušaji što točnijeg mjerenja, kontroliranih eksperimenata i inzistiralo se na ponavljaju rezultata. Sama znanost postala je javno dobro, a patenti i zaštita vlasničkih prava fokusirali su se na instruktivna znanja. 

 U svijetu kompetitivnih tržišta, u kojem se čovjek može obogatiti a da ne osjeća sram ili krivnju, eksploatacija inovacija znači da će poduzetnici tragati za korisnim znanjima ne bi li iz njih napravili novac. Škotsko prosvjetiteljstvo bilo je primarno industrijsko prosvjetiteljstvo, a U.K. je imala najbolje uvjete i poticaje za tehnološku primjenu znanja. Zato se prvo u U.K. pojavila povratna sprega  tehnike i omega znanje, jer je tehnika imala svoju autonomnu, eksperimentalnu evoluciju. U okviru procesa nastanka omega znanja nastala je «zajednica znanja» za koju je tipično da je manje važno što zna jedan pojedinac, jer je znanje utjelovljeno u komunikacijskim artefaktima. Nasuprot tome, u generiranju lambda znanja pojedinac je ključan. Wedgwood je bio kompulzivan kvantifikator i opsesivan eksperimentator. 

Usporedo se odvijala i kodifikacija znanja. Rast korisnog znanja dovodio je do specijalizacije i pojave eksperata, inženjera – konzultanata, računovođa i drugih stručnjaka. Ubrzavala se brzina putovanja znanja. Posredno, novi transportni sustav bio je ključ tako da su informacije efikasno putovale i prije izuma telegrafa. Prihvaćane su i standardne mjere.

Neka društva ne uspijevaju stvoriti takve sprege. Ako postoji socijalni i jezični jaz između radnika, majstora i inženjera te prirodnih filozofa i znanstvenika, društvo će imati problema s mapiranjem omega u lambda znanje i stvaranjem ekonomskog blagostanja. U Francuskoj je podjela ovih sfera bila puno jača nego u U.K., a u Kini iznimna. U Francuskoj, mapiranje znanja bilo je stvar nacionalnog interesa i političkih ciljeva, dok su u U.K. poticaji bili individualni, komercijalni.

Zbog opisanih nesavršenosti procesa nastanka znanja i uloge eksperimenata važan je bio uspon statistike. Statistika je omogućila razumijevanje pojava koje se nisu mogle razumjeti promatranjem pojedinih pojava. 

«Instructions, not ideas, make things work.» Zbog toga su se aplikativne tehnike često primjenjivale na bazi vrlo mutnih ideja. Ipak, s vremenom je evolucija primjena postajala sve manje «darvinistčka»; mutacije su postajale manje nasumične, a više usmjerene, što se može zahvaliti širenju i učvršćivanju omega znanja. U takvim je uvjetima oko 1860. započela druga industrijska revolucija. Oko 1850. Lord Kelvin pokreće termodinamiku i dolazi do ogromne ekspanzije epistemičke baze. 1876. Otto patentira motor. No, razvijaju se i tehnike s uskim epistemičkim bazama što stimulira njihov razvoj. Aspirin je razvijen s uskom bazom u kemiji i farmaceutici, a telegraf u komunikacijama; slično je bilo s higijenom – u svemu tome ključna je bila statistika, a braća Wright poletjela su 1903., puno prije no što je Prandtl 1918. uspostavio teoriju aerodinamike; cijela sanitarna revolucija nakon 1840. bila je takva, npr. Finlayevi eksperimenti 1878. koji su pokazali da insekti prenose bolesti nisu nikoga uvjerili iako je Walter Reed to konačno dokazao 1900. I danas se najveći dio znanja sastoji od katalogizacije pojava visoke kompleksnosti prije nego što upoznamo dubinske mehanizme njihova nastanka.  

Nakon 1914. sve je bilo uglavnom poznato; slijedio je niz izvedenih mikroizuma do 1950. odnosno 1973. Takvo Mokyrovo navođenje razdoblja poklapa se s Gordonovim zapažanjima no među njima je velika razlika, jer Gordon je pesimist u pogledu sposobnosti Zapada (točnije SAD-a) za daljnje stvaranje rasta, dok je Mokyr uvjereni optimist koji smatra da danas više nismo u stanju točno mjeriti rast s ozbirom na dominantnu proizvodnju usluga i informacija: «Traditional measures understimate the rate of progress and do so at a rate that grows over time.» S time je povezan i problem ulaska države u R&D aktivnosti. Nastaje neriješena dilema XX st.: kako izgleda optimalni mix privatnog i javnog u R&D aktivnostima (v. Mazzuchato). 

Mokyr zapravo artikulira povijesnu endogenu teoriju rasta. Tradicionalna teorija uzima ukupnu produktivnost faktora (engl. total faktor producticity, TFP) kao egzogenu varijablu. Modeli endogenog rasta pokušali su otvoriti tu crnu kutiju, no unutar nje su pronalazili druge kutije složene kao babuške. Negdje unutra je ljudsko znanje koje se razvija unutar evolucijske paradigme. To su započeli Nelson i Winter 1982. odnosno Kuznets koji je dobro pogodio da je eksplozija uslijedila nakon 1850. i da je širenje znanja društveni i međunarodni fenomen.

Mokyr se bavi i evolucijom oblika organizacije. Tehnologija i znanje uzrokovali su uspon tvornica tako što su utjecali na relativne troškove i koristi seljenja ljudi naspram seljenja informacija. To nisu samo transakcijski troškovi u Coase Williamsonovom smislu, jer u standardnoj teoriji firme hijerarhije supstituiraju formalne ugovore radi smanjenja oportunističkog ponašanja i neizvjesnosti. Ta teorija ne uzima u obzir problem lokacije proizvodnje. Hoće li radnici raditi kod kuće ili na centralnoj lokaciji zavisi o gornjim relativnim troškovima i koristima. Iako se razvojem oba troška (transporta ljudi i transporta informacija) smanjuju, njihov se omjer znatno mijenja i time određuje oblike organizacije.

Velike tvrtke su postojale i prije industrijske revolucije (cottage industry: firma je posjedovala inpute, strojeve, prodaju, marketing, no proizvodnja je organizirana decentralizirano). Bile su to velike tvrtke bez pogona, pa je i razlika između kućanstva i pogona bila besmislena. Sustav je nestao do 1914., no od kraja XX st ponovo nastaje. Najveći pogon prije Industrijske revolucije bila je Crowleyeva željezara koja je zapošljavala oko 800 ljudi. Danas internet omogućava mjerenje reputacije i brz prijenos znanja i to će sve promijeniti iako će konačne promjene morati čekati odrastanje generacije koja će sazrijeti u domovima sa širokopojasnim internetom.

S centralizacijom pogona počelo se organizirati obrazovanje, dijelom kao instrument lojalnosti tvrtki i poticanja produktivnosti, ali dijelom i iz moralne obveze tvorničara. Postoji nekoliko objašnjenja uspona tvorničkih pogona: (1) ekonomije obujma, (2) asimetrične informacije, (3) povećanje radnog napora. Svaki od ovih razloga mogao je biti pojačan razvojem transporta (smanjenjem troškova prijevoza) i s povezanim rastom potražnje. No, možemo dodati četvrtu teoriju: (4) podjela znanja. S rastom tehnološke kompleksnosti došlo je do toga da jedno kućanstvo nije moglo imati dovoljno znanja za operiranje i održavanje složene tehnologije. Sve više se eksperimentiralo, pa se više i brže učilo ako su se eksperimenti održavali na jednom mjestu. Rad je postao učenje kojim netko mora centralno upravljati. Dakle, bliskost je važna za prijenos informacija. To je Becker-Murphy teorijski okvir u kojem se uspoređuje relativan trošak seljenja ljudi naspram seljenja znanja, gdje rezultat zavisi o složenosti kompetencija koje su nužne za tehničku izvedbu. Pri tome je bitan i prijenos znanja u vremenu. Firme su, dakle, supstituti za nepotpuna tržišta tehničkih znanja.  

Na sličan način se može modelirati problem alokacije vremena kućanstva. Kućanstvo se ponaša prema pravilima koja su formirana na temelju znanja kućanstva. Pravila za kućanstva se razlikuju od pravila za poduzeća jer konformizam, imitacija i navike igraju veću ulogu, a kompetitivna selekcija ne vodi ka trenutnim prilagodbama. Feedback nije trenutan (omega znanja o životu kućanstva nisu čvrsta – problem prehrane), a preživljavanje i reprodukcija nisu tako jasne povratne sprege, jer bolje često može značiti manje djece. Također, vertikalno prenošenje znanja s roditelja na djecu nije presudan proces. Tek ovdje se zapravo krećemo u kontekstu Simonove ograničene racionalnosti. Također, u kontekstu mikro modela odabira često nije moguće razlikovati utjecaj promjene ponašanja/preferencija i relativnih cijena, jer se promjene dešavaju u dugim povijesnim razdobljima. Funkcija proizvodnje kućanstva transformira dobra koja se troše i vrijeme provedeno u njihovoj proizvodnji u koristi poput boljeg zdravlja i duljih života. Te relacije u proizvodnji su ne samo simonovske nego često nisu razumljive i samim kućanstvima (zbog spomenute uloge navika i drugih podsvjesnih faktora). Čak i najbolja praksa, s obzirom na znanje u danom vremenu, može biti pogrešna. U sve se upliću i psihološke pristranosti (slučaj hiperboličkog diskontiranja i schellingovog problema samo-upravljanja) i zato je ključno ono u što ljudi vjeruju u danom trenutku. U formiranju toga u što ljudi vjeruju ključnu ulogu igraju uvjeravanje, retorika, marketinške vještine, utjecaj, predrasude, ukratko, sve što se tiče društvenog učenja ima važnu ulogu. No, i tada, učinak na ponašanje neće se širiti ako nema moralnog aspekta priče. Bakteriološka sanitacija uhvatila je korijene tek kada se priča o promjeni ponašanja počela kombinirati s osjećajima straha, krivnje, uz posredstvo staromodnih moralnih autoriteta.

Zbog toga su oblici tradicionalne i alternativne medicine i danas živi. Moderna medicina još uvijek ima labavu epistemičku bazu. Npr. donedavno se mislilo da stres uzrokuje čir na želucu, jer se nije vjerovalo da bakterija može preživjeti u želucu. Problem takvog stanja je u tome što su biološki sustavi poput čovjeka inherentno složeni, te u tome što je eksperimentiranje na ljudima moralno limitirano. Iako Mokyr to ne spominje, sličnost medicine i ekonomije je očita.

Sljedeća tajna vezana uz ulogu tehnološkog napretka u kućanstvima je zašto se broj radnih sati u kući ne smanjuje unatoč svom tehnološkom napretku kućnoga rada? Žene imaju pretjeranu sklonost zaštiti i čistoći, a s usponom kapitalizma pala je ponuda slugu. U zadnjoj trećini 19.st. dolazi do pada stope participacije žena u radnoj snazi. U pozadini svega je pitanje kako rast znanja utječe na alokaciju vremena u kućanstvu. («It is also possible that homemakers increased their appreciation of cleanliness for its own sake, and that as a normal good the demand for it increased with income.»). Istraživanja pokazuju da između vremena provedenog u radu u kući i dohotka nema sustavne veze, jedino broj djece u kući i status zaposlenosti objašnjavaju razliku. «It is not surprising that women, when in doubt, chose to clean too much rather than to risk desease. The powerful and often overwhelming propaganda barrage used by the crusaders for cleanliness biased behavior towards overexertion ... Far more cleaning and cooking than necessary were carried out because households were made to believe that household labour was more health-enhancing than it really was. One result of overshooting in the case of housework was for married women to drop out of the labor force alltogether in order to keep house.»

Znanje se svjesno selektira i po tome je evolucijska epistemologija različita od evolucijske biologije. Selekcija znači ulazak u korpus prepoznatog znanja, konsenzus. No, u omega znanju konsenzus je iluzija, stalna je borba. Isto je s lambda znanjem, samo je karakter borbe drukčiji. Riječ je o šumpeterijanskom procesu konkurencije različitih tehnika koje se nude firmama.

Prva reakcija na inovaciju je nevjerica (jer kako se toga nitko nije prije sjetio). Međutim, tehnike se srećom mogu verificirati kroz eksperimente. Ako ne mogu, onda nisu čvrste. No, taj cijeli proces prihvaćanja, odbacivanja, eksperimentiranja, vrlo je ranjiv proces protivan interesima mnogih koji žele braniti status quo. Zato je svijet tehnoloških promjena historijska aberacija. I zato transfer tehnologije u mnogim nerazvijenim zemljama ne funkcionira. I kada su raspoloživi kapital, vještine ljudi i infrastruktura, transfer tehnologije nailazi na zapreke koje će ekonomisti teško razumjeti. Zato treba razumjeti političku ekonomiju tehnoloških promjena.

Ideja o samoorganizirajućim socijalnim sustavima – katalaksijama, kako ih je Hayek zvao – jedna je od najvećih ideja modernog doba i središnja ideja Adama Smitha. Nevidljiva ruka je iza Darwinove evolucijske teorije (iako je Darwin isticao svoj dug samo prema Malthusu, ne i prema Smithu). U katalaksiji cijene agregiraju sve bitne informacije. Svaki takav sustav ima više mogućih ravnoteža, kao što je s lingvističkim ravnotežama (zašto neka riječ znači baš to?). No, takvi se sustavi odupiru promjeni kada se smire u nekoj ravnoteži, jer evolucija funkcionira drukčije nego u biološkim sustavima. Otpor promjenama je selekcijski mehanizam, pa za inovaciju da bi bila prihvaćena nije dovoljno da bude samo marginalno bolja; ona mora biti puno bolja od statusa quo. To je visok prag koji valja preskočiti i zato nisu svi tehnoekonomski sustavi kreativni.

Konzervativizam i racionalnost nisu uvijek međusobno isključivi. Još je Alfred Rusell Wallace uočio da je prirodna selekcija u biti konzervativan proces. Nastanak nove vrste veoma je rijedak i teško razumljiv proces. Kohezija i stabilnost se manifestiraju kao genetička kohezija. Sve je stvar kompromisa kako se ne bi izazvao kaos. Neke se promjene događaju samo zato što su u korelaciji s fundamentima statusa quo (inercija, histereza). Isto je s konceptualnim strukturama u ljudskim umovima.

Tehnološke promjene za jedne znače napredak, za druge problem. Pareto napredak je rijedak i zato se često javljaju reakcije koje se manifestiraju kroz politički sustav. Konkurencija se odvija kroz natjecanje različitih generacija tehnoloških rješenja. Zato tržište nije jedini agregator preferencija – različite grupe ljudi preferiraju različita pravila agregacije (pored tržišta to su parlamenti, sudovi, mase na ulicama). Više tržišta znači veću vjerojatnost za tehološki napredak, ali to nije nužnost. Slobodno tržište može i propuštati tehnološke prigode. S druge strane, netržišne alokacije odvijaju se često putem panela eksperata. To je veoma nesavršen mehanizam, jer je pitanje koje eksperte uključiti, a eksperti se često ne slažu: «The ability to pick technological winners is never concentrated in the mind of a single individual and is uncorrelated with political talent.»

Schumpeter je predviđao da će upravo intelektualci predstavljati glavnu prepreku tehnološkom napretku i modernom kapitalističkom razvitku. Tu su i udruge potrošača koje su veoma skeptične prema nevidljivoj ruci. Nova tehnologija u svakom slučaju donosi neizvjesnost, ali problem je što ljudi imaju neobičnu sklonost predviđanja na temelju analogije drugih tehnoloških promjena, naročito onih s negativnim posljedicama. The Economist je o tome napisao: «If the internal combustion engine had from the start carried its full environmental costs, would the car have ever become so central to the western economies?» Ono o čemu nitko ne priča je greška tipa II, slučajevi kada se odbacuje točna hipoteza, u ovom slučaju, korisna tehnologija. Mora se postaviti i pitanje: za koliko je smrti kriva FDA koja je odbacila ili odgodila primjenu mnogih korisnih lijekova?

Strah od nepoznatog aktivira averziju prema riziku. U Europi oko 1900.-te antimodernističke škole opirale su se burzama, cijepljenju, letenju, kao i globalizaciji i pozitivističkoj znanosti. Te ideje su doprle i do Adolfa Hitlera. Kod velikog broja ljudi strah je inspiriran, kao i kod Davida Ricarda, vjerovanjem da će radno štedni tehnološki napredak smanjiti potražnju za radom iako procjene nisu moguće bez sagledavanja svih efekata u kontekstu opće ravnotežne reakcije na egzogeni šok. Treba uzeti u obzir i da će povećana efikasnost i niže cijene povećati dohotke i potražnju za drugim dobrima u čijoj će proizvodnji otpušteni radnici pronaći posao. Nema spora o tome da povremene neravnoteže izazivaju stres za dio populacije uključjući i privilegirane (gilde su u mnogim zemljama uspijevale zaustaviti tehnološki napredak, a njihova slabost u U.K. objašnjava dio uspjeha Prve industrijske revolucije). Decentralizacija moći u U.K. jedan je od razloga zašto se nisu uspijevali homogenzirati interesi koji bi blokirali napredak (ideju su artikulirali još Rosenberg i Byrdzell 1986.) 

Tehnološki napredak je zbog opisanih prepreka povijesna iznimka a ne pravilo (tzv. Cardwellov zakon). Tehnološki napredak je baklja koja dogorijeva pa ju nitko ne može držati vječno. Pojedina društva samo nakratko u povijesnom smislu preuzimaju ulogu predvodnika. Snaga Europe bila je u njenoj fragmentaciji i decentralizaciji, pa su pojedine države preuzimale baklju jedna od druge, a druge su onda mogle slijediti. Nije do kraja jasno zašto je to bilo baš tako, jedno moguće objašnjenje je veza između tržišnih struktura i inovacija (Hoffman naglašava specifičnu političku povijest i ulogu rimokatoličke crkve kao političkog dezintegratora kontinenta). Ponekad su monopolističke strukture dobre za inovacije, a ponekad su to kompetitivne strukture, opet, bez recepta. U svakom slučaju, bez obzira na društvo i prevladavajuću tržišnu strukturu koja u nekom periodu podržava inovacije, prije ili kasnije interesi preuzimaju strukturu i dolazi do petrifikacije. Zato je važna institucionalna konkurencija i kulturna raznolikost, koja povećava šansu proizvodnje kreativnosti negdje u sustavu. Važno je da postoje točke slobode eksperimentiranja u globalnoj mreži odnosa. No sama politička fragmentacija nije dovoljan uvjet uzleta kreativnosti jer su postojala politički fragmentirana područja koja to nisu uspjela postići (Otomansko carstvo). Previše koordinacije nije dobro.

Kultura je važna, no ne znamo koliko. Za Erica Jonesa kultura je endogena i prilagodljiva, za Davida Landesa kultura je sudbina i ključna odrednica. Između ta dva pogleda mora postojati neka sredina. Na kraju, bilo bi pogrešno zaključiti da se sav moderni rast može objasniti tehnološkim napretkom. Postoji i Smithov rast zasnovan na širenju tržišta i boljoj alokaciji resursa. Landes je sve objašnjavao kulturom (kultura rada, poštenja, obrazovanja). No, bez tehnološkog napretka sve prije ili kasnije udara u barijeru opadajućih prinosa (usp. Tainter). Drugi smatraju da su ključne institucije (formalne i neformalne). No, teško je razlikovati kulturu i institucije. Empirijski, institucije dobro objašnjavaju razlike među društvima, no teže tumače promjene u vremenu. U svakom slučaju, povijest modernog razvitka je povijest elita: relativno mali broj ljudi uključen je u proizvodnju i diseminaciju znanja.  

Item Posts
No posts